Glavinic vrlo detaljno i povijesno, uglavnom točno, opisuje okolnosti natjecanja, stavljajući pritom u središte svoje pozornosti glavni lik, Carla Haffnera, temeljenog na stvarnoj osobi, a kojeg je, također, okružio povijesnim osobama.

No, ovo nije povijesni roman. Carl Haffner jest ‘opremljen’ biografijom Karla Schlechtera, no on je istodobno izmišljena figura, kojoj je Glavinic dao tkivo, sa svim mislima, strahovima, hirostima, horizontima uz osobinu fragilnosti, toliko rijetku za šahovski svijet.

No, Glavinicev roman nije ni životopis i to ne želi biti. Roman je izvrsno pisan, lako čitljiv, usredotočuje se na osjećaje strahove i nade glavnog junaka. Osim toga, Glavinic posjeduje sposobnost da čitatelju neupućenom u šah objasni proces apsolutne koncentracije što se javlju u svih velikih igrača.

Glavinic je junak osamljen, a njegova bespomoćnost u svakodnevnici i transformacija koju doživljava kada se zadubljuje u svoju igru majstorski su dočarane.

Za one profesionalne šahiste, zanimljivo je to što Glavinic u romanu donosi i neke izvorne notacije partije između Hafnera (izmišljeni lik) i Leskera (nekad šahovskog prvaka, stvarni lik), pa će i zainteresirani moći sa zanimanjem prepoznati sve one dvojbe i sumnje koje su dvojicu mučile dok su bili pri šahovskoj ploči.