Ova je knjiga vrlo lijepo pisana monografija ponajprije o jeziku, stilu te uopće o diskursu Josipa Horvata, gotovo zaboravljenoga pisca brojnih političkih feljtona, kazališnih i književnih kritika, izrazito plodna publicista nekoć nadaleko poznata po brojnim knjigama s područja hrvatske kulturne i političke povijesti te autora brojnih portreta važnih suvremenika. Boris Beck u svojoj knjizi osobitu pozornost posvećuje Horvatovim portretima LJ. Gaja, A. Starčevića i F. Supila. Zato nema nikakve sumnje da će ova knjiga izazvati vrlo živo zanimanje i kod stručne i kod šire čitateljske publike. Otkrivanje Josipa Horvata i cjeline njegova dragocjenog, inspirativnog i eruditskoga, višežanrovskoga opusa nije samo otkrivanje važne biografije, ne samo podloge titanskoga individualnoga pokušaja da se razumiju hrvatsko društvo i njegov europski kontekst, nego otkrivanje i reprezentativnoga rakursa iz kojega se takav uvid rađao, rakursa koji je bio zatajen i za koji smo bili prikraćeni.